Otužno je i pomalo
razočaravajuće kada pisanje jednog teksta kojemu je cilj propitivati stanje u bosanskohercegovačkoj
kulturi, morate početi konstatacijom da je prethodnog vikenda održana 70. po
redu, Čevljanska korida. Ovaj svojevrsni festival
bosanskog ruralnog folklora s kulturom, zapravo, ima tačno onoliko veze koliko
i upotrijebljeni eufemizam s njegovim sadržajima.
Pa ipak, među
ovogodišnjim čevljanskim sponzorima našao se i BH Telecom, javno preduzeće koje,
u posljednje vrijeme, čini mi se, sve više gubi kulturološku orijentaciju u
sklapanju sponzorskih ugovora i davanju podrške projektima od značaja za
lokalnu zajednicu. Ovaj klasični laicizam odraz je jedne sveopće bezidejnosti i
nedostatka dugoročne kulturne strategije na svim nivoima vlasti u Bosni i
Hercegovini. Odsustvo bilo kakve vizije u profilaciji bosanskohercegovačkog
kulturnog identiteta, postalo je, nakon srpskog i hrvatskog, toliko izraženo i
unutar bošnjačkog političkog tijela, da ga je, posebice u manjim sredinama,
jednostavno nemoguće ne primijetiti.
Stoga bi se odmah na
početku valjalo zapitati: šta bi, na primjer, jedna takva strategija uopće
trebala sadržavati? Na koja pitanja bi trebala dati odgovore? Postoji li danas
i kako se definira bosanskohercegovački kulturni identitet, te u kakvom je on
odnosu s kulturnim identitetima konstitutivnih bosanskohercegovačkih
etno-nacija?
Ni na jedno od ovih
pitanja, čini mi se, vladajuća politika nema precizan odgovor. Duboka unutarnja
podijeljenost unutar bošnjačkog nacionalnog spektra na ono što je u njegovom identitetu
zasebno, bošnjačko, i na ono što mu je zajedničko s drugim autohtonim
bosanskohercegovačkim etno-nacionalnim kulturama, dakle opće, bosansko, stvorila
je u javnom prostoru jednu vrstu bizarne konfuzije, u kojoj je, eto, postalo sasvim
normalno i društveno prihvatljivo da državna preduzeća (su)finansiraju čevljanske
fieste, a da se, recimo, s liste telekomovih sponzorstava za ovu godinu maknu „452.
skokovi sa Starog mosta“, sporstki događaj s višestoljetnom tradicijom. Ili da,
recimo, „Mostar blues & rock festival“ i „Gitarijada“, dva kulturna projekta
s integrativnom dimenzijom, već godinama bezuspješno pokušavaju dobiti to isto sponzorstvo.
Ovakav odnos spram
navedenih projekata dobrim dijelom je posljedica i intelektualne
provincijalnosti upravljačkih struktura mostarskog ogranka ovog preduzeća, koji, na
štetu, rekao bih, svih građana Mostara, a pogotovo onih kojima je savršeno dosta
lokalnog nacionalno-političkog onirizma, već drugu godinu zaredom insistiraju
na tome da se grantovima ove kompanije finansiraju isključivo oni projekti koji
nose esdeaovsku političku oznaku. Obzirom na njihovu etno-nacionalnu programsku
orijentaciju, te na činjenicu da takvi projekti po pravilu odlično prolaze i na
grantovima Federalnog misnistarstva kulture i sporta, odnosno Ministarstva
civilnih poslova, s pravom bi se moglo reći da je u onom dijelu grada koji je
pod političkom kontrolom SDA, u toku potpuna rebošnjakizacija kulturnog
prostora. Potpuno isti, ako ne i rigidniji oblik kulturne renacionalizacije,
odavno već traje tamo gdje gradom vlada HDZ.
Stoga bi čitavu ovu
priču možda trebalo vratiti na sami početak, na njenu suštinu, i zapitati se
šta je uopće kultura i zašto je ona u bh. kontekstu u potpunosti izgubila svoju
prosvjetiteljsku dimenziju?
Djelimični odgovor na drugi dio ovoga pitanja možda bi se mogao pronaći u višedecenijskom jačanju evropskog kulturalizma, koji kulturu vidi isključivo kao dio političke ideologije. Sve tri političke nacije u Bosni i Hercegovini bezrezervno zastupaju ovaj koncept, ulazeći u afirmativan odnos isključivo prema vlastitom kulturnom naslijeđu i tradiciji, s tim da se oni elementi njihovog kulturnog identiteta, koji bi se mogli nazvati zajedničkima, svim silama nastoje prebrisati i u potpunosti zatrti. U takvom ambijentu, projekti poput, recimo, već spomenutog Mostar blues & rock festivala, upravo su zbog svoje anacionalnosti (matična, američka kultura bluesa ovdje je potpuno nevažna) i snažnog integrativnog faktora, trenutno najbosanskohercegovačkiji kulturni projekti na geografskom prostoru južno od Ivan-sedla, pogotovo ako se pri usvajanju te ocjene u obzir uzme mostarski, pa i hercegovački etno-nacionalni unikum.
Djelimični odgovor na drugi dio ovoga pitanja možda bi se mogao pronaći u višedecenijskom jačanju evropskog kulturalizma, koji kulturu vidi isključivo kao dio političke ideologije. Sve tri političke nacije u Bosni i Hercegovini bezrezervno zastupaju ovaj koncept, ulazeći u afirmativan odnos isključivo prema vlastitom kulturnom naslijeđu i tradiciji, s tim da se oni elementi njihovog kulturnog identiteta, koji bi se mogli nazvati zajedničkima, svim silama nastoje prebrisati i u potpunosti zatrti. U takvom ambijentu, projekti poput, recimo, već spomenutog Mostar blues & rock festivala, upravo su zbog svoje anacionalnosti (matična, američka kultura bluesa ovdje je potpuno nevažna) i snažnog integrativnog faktora, trenutno najbosanskohercegovačkiji kulturni projekti na geografskom prostoru južno od Ivan-sedla, pogotovo ako se pri usvajanju te ocjene u obzir uzme mostarski, pa i hercegovački etno-nacionalni unikum.
U vjerovatno
najpoznatijoj studiji o etničkom identitetu, Devereuxovoj Komplementarističkoj
etnopsihoanalizi, kao glavni vid otpora procesu akulturacije, navodi se puki
tradicionalizam, odnosno ustaljeno mišljenje unutar određenog kolektiviteta da
valja štovati isključivo ono što je u njegovom identitetu starodrevno,
tradicionalističko. U savremenom bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu,
kultura ne samo da se sve više odriče svoje akulturacijske uloge, nego je,
usvojivši tribalne modele ostvarivanja, svoje ciljeve definirala, isključivo,
kroz tradicionalistički i politički pristup etničkom identitetu.
Samo je u tako
kreiranom kulturnom prostoru moguće da čevljanska korida bude promovirana u
kulturno-sportski događaj od sponzorske važnosti za BH Telecom. Da se to ikako
može – a nije isključeno da će se u bliskoj budućnosti pronaći i takav modus –
ovu bi manifestaciju, siguran sam, i Federalno ministarstvo kulture i sporta
još davno uvrstilo na svoj grant podrške kulturnim projektima – i to možda čak
i onaj od posebnog značaja za Federaciju BiH. U ovom postratnom periodu bilo je
već i dovoljno glupih i dovoljno bezobraznih ministara koji bi to istoga časa
bili spremni uraditi da se ne boje pritiska javnosti.
Zato mnijem da je
iznimno važno pledirati prosvjetiteljsku dimenziju kulture u
bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu. Onu, po kojoj bi kultura, prije
svega, trebalo da bude – slobodna!
Izvor: tačno.net
Nema komentara:
Objavi komentar